Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

subota, 6. travnja 2013.

Stara trešnja

U našem je dvorištu uvijek bilo mnogo bilja, voćaka i cvijeća...Usred male baščice stajala je i stara trešnja. Bila je ogromna, visoka i uvijek rodna. Sada je više nema. Bila je toliko teška da je počela pucati i koliko god se tata trudio i pomagao joj, podmetao štapove, njena težina je ipak učinila svoje. Koliko smo se puta skrivali u njene grane, bježali u njeno okrilje, u hlad...Svako rano ljeto sladili smo se njenim plodovima. One najniže grane pobrali bismo vrlo brzo, dok bi se na nedostižnom vrhu crnili plodovi sve dok ih ptičice ne bi pobrale. Sjećam se i sada s punim vrećicama i punog želuca kako stojim ispod njenih grana. Bila sam tada premala da bih se mogla penjati, stoga sam čekala da mi tata ili brat dobace koju trešnju. Znala su doći i djeca iz ulice verati se i sladiti. Ispod trešnje bio je i grm maline također vrlo plodan. Ni njega sada nema. Vide se još samo na nekim slikama te dvije prijateljice, naše sladiteljice, Malina i Trešnja. Otišle su vrlo brzo jedna za drugom...Nevjerojatno je koliko sjećanja mogu ostaviti za sobom jedno stablo i jedan grm.
Strika Ilija drži moju sestru Ivančicu, 1996.  Trešnja i Malina stidljivo se pokazuju iza njih :)



Broj komentara: 8:

  1. Trešnja puna plodova - to je prelijepo za oko, a i za zasladiti se!
    Draga Katarina, molim te da skineš ovo provjeru sa slovima, mnogi odustanu od komentara kad moraju nagađati slova i brojeve :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žao mi je, nisam znala da ima nekih problema kod toga, sad ću istražiti :)

      Izbriši
    2. Evo, čini se da sam maknula to, hvala ti na upozorenju, nisam primijetila to :))

      Izbriši
  2. Evo sad pročitah sve postove koje sam propustila, a propustila sam dosta toga. Znaš, dok čitam o ovim tvojim sećanjima, ja se prisećam nekih vrlo sličnih situacija iz svog sopstvenog detinjstva. Ti me prosto "nateraš" da se setim nekih stvari za koje sam mislila da sam ih zaboravila. Eto, ti tako neobično deluješ na mene. Ne znam da li si o tome razmišljala, ali ja bih jako volela kada bi ti sve ove priče uobličila u jednu lepu dečiju knjigu. Ti zaista imaš veliki pripovedački dar, umeš da uvučeš čitaoca u priču, da mu dočaraš atmosferu, da ga navedeš da oseća zajedno sa tobom... a sve je to začinjeno jednom nostalgičnom notom, žalom za vremenom koje je prošlo i koje se više nikad neće ponoviti...Znaš, jedna od najstrašnih tvorevina savremenog čovečanstva jeste - ravnodušnost. Pretvaramo se u iste takve mašine kao što su ove kojima rukujemo - u računare, mobilne telefone...Ali ja ipak, ipak verujem i želim da verujem u ljudsku toplinu, čovečnost i empatiju

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. U zadnje vrijeme mi je pala na pamet nekoliko puta ta ista ideja o knjizi...ali ne znam kako ju ostvariti...za sada ću nastaviti ovako piskarati pa će vrijeme pokazati svoje...drago mi je što ti se uspomene vraćaju, ali nisi ni svjesna da je i tvoj blog zaslužan za moje priče-kad god pišem upalim tvoju glazbu s bloga i riječi jednostavno teku, stvarno mi puno pomaže glazba u izražavanju misli...uvijek je tako bilo, a tvoj odabir pjesama je pun pogodak, hvala ti na tome! I ja vjerujem u ljudskost, oni koji su ravnodušni, vjerojatno se samo prave takvi, valjda im je to nekakav obrambeni mehanizam...

      Izbriši
    2. :D
      Drago mi je da to čujem!

      Izbriši

Hvala na komentaru :)